Quis autem velum iure reprehe nderit. Lorem ipsum dolor sit nulla or narjusto laoreet onse ctetur adipisci.
Quis autem velum iure reprehe nderit. Lorem ipsum dolor sit nulla or narjusto laoreet onse ctetur adipisci.

Smrt Miroslava Mike Aleksića, okrivljenog u postupku koji je godinama trajao, ostavlja gorak osećaj da je pravda ostala bez završne reči – ne zato što istina nije važna, već zato što sistem nije stigao do sudskog epiloga na vreme.
Prema pravilima krivičnog postupka, smrću okrivljenog postupak se obustavlja, što znači da presuda više ne može biti doneta i da izostaje pravno razjašnjenje koje žrtvama donosi institucionalno priznanje da je njihov glas saslušan i razmotren do kraja.
Za žrtve, ovakav ishod često nije „samo“ procesna formalnost. On znači da su, posle godina čekanja i izloženosti teretu postupka, ostale bez minimuma zadovoljenja pravde koje presuda može da pruži: jasne poruke odgovornosti i osećaja da institucije mogu da zaštite dostojanstvo i prava onih koji prijave nasilje. U tom smislu, vreme postaje dodatna nepravda – jer što postupak duže traje, to je veći rizik da pravda postane nedostižna.
Zato ovaj slučaj nije samo priča o jednom predmetu, već i ogledalo institucionalne odgovornosti. Kada suđenja traju godinama, kada se ročišta odlažu i kada dinamika postupka ne obezbeđuje razuman rok, poruka društvu postaje opasna: da se na pravdu može „čekati“ dok ne postane nemoguća.
Potrebno je da institucije ozbiljno preispitaju uzroke dugotrajnosti i uvedu promene koje smanjuju sekundarnu viktimizaciju: jače upravljanje predmetima, prioritetno zakazivanje u osetljivim slučajevima, specijalizovanu podršku žrtvama i dosledan trauma-informisani pristup – kako bi se sprečilo da vreme postane mehanizam izostanka pravde.